„Ciljane deportacije kršćana u Turskoj pod izlikom nacionalne sigurnosti još su jedan u nizu sustavnih napada na kršćane, koji su danas najprogonjenija vjerska zajednica na svijetu. Dok se u Nigeriji svake godine ubijaju tisuće kršćana i uništavaju stotine crkava, u drugim dijelovima svijeta oni se suočavaju s drugačijim, ali jednako ozbiljnim oblicima progona: administrativnim zabranama, deportacijama, zatvaranjem crkava i uskraćivanjem pravne zaštite.“
Istaknuo sam da se upravo takva praksa danas vidi i u Turskoj, gdje su stotine stranih kršćanskih pastora, misionara i članova njihovih obitelji deportirani putem sigurnosnih oznaka N-82 i G-87, bez dokaza, bez suđenja i bez stvarne mogućnosti žalbe. Naglasio sam da takvo postupanje predstavlja ozbiljno kršenje slobode vjeroispovijedi i temeljnih pravnih standarda te upozorio da Europska unija ne može vjerodostojno govoriti o ljudskim pravima ako ostaje tiha na progon kršćana, bilo da se radi o nasilju u Africi ili administrativnim progonima u neposrednom susjedstvu.
„Zato danas poručujem tri jasne stvari. Prvo, Turska mora odmah prestati s proizvoljnim deportacijama kršćana i ukinuti administrativne sigurnosne oznake koje se koriste bez transparentnog postupka i sudskog nadzora. Drugo, Europska unija mora se beskompromisno, u političkom dijalogu s Turskom, ali i globalno, zalagati za zaštitu kršćana i slobode vjeroispovijedi. I treće, vrijeme je da EU imenuje posebnog izaslanika za zaštitu progonjenih kršćana u svijetu, kako bi se progon sustavno pratio, uključivao u međunarodne sporazume i kako bi borba protiv njega postala sastavni dio naše vanjske politike.“
Zaključio sam da Europa ne smije ostati pasivni promatrač, jer bi odustajanje od obrane progonjenih kršćana značilo odustajanje od temeljnih vrijednosti na kojima je izgrađena.
