„Iza svake nestašice stoje pacijenti koji čekaju terapiju, roditelji koji strepe za svoju djecu i liječnici koji ne mogu pružiti najbolju moguću skrb pacijentima. U razdoblju sve veće ovisnosti o genericima iz Kine i Indije te Trumpovog pritiska na preseljenje inovativne industrije u SAD, sigurnost opskrbe lijekovima postaje ključno pitanje europske sigurnosti.“
Govoreći o nacionalnim zalihama lijekova, naglasio sam da problem nije u samoj potrebi da države jačaju otpornost svojih sustava, nego u situacijama kada takve mjere postanu pretjerane i počnu štetiti drugima. Obrazložio sam da je upravo zato u dogovor o Zakonu o kritičnim lijekovima ugrađeno načelo da nijedna država članica ne može jačati vlastitu sigurnost opskrbe nauštrb druge. Naglasak je stavljen na razmjernost, transparentnost i međusobnu odgovornost država članica.
„Ponosan sam što dogovor koji smo postigli o Zakonu o kritičnim lijekovima naglasak stavlja upravo na solidarnost među državama članicama. Stvaranje zaliha lijekova u jednoj državi članici ne smije imati negativan učinak na opskrbu lijekova drugih država članica. Drugim riječima, neke države članice više neće smjeti stvarati nepotrebne zalihe lijekova na štetu malih država članica.“
Novi zakon po prvi put predviđa i konkretan mehanizam za pomoć među državama članicama u kriznim situacijama. Time se stvara jasniji okvir za pravodobnu razmjenu podataka i preraspodjelu dostupnih količina kritičnih lijekova ondje gdje su najpotrebniji.
„Stvorili smo pravni temelj po kojem će države članice dostavljati ažurne podatke o dostupnim zalihama kritičnih lijekova koje se mogu preraspodijeliti drugim državama članicama. Europska solidarnost nije apstrakcija. Ona znači da nijedan europski građanin ne smije ostati bez potrebnog lijeka zato što države članice djeluju svaka za sebe. Samo zajedničkim pristupom možemo osigurati otpornu, sigurnu i pravednu opskrbu lijekovima za sve građane Europske unije.“
