„Crna Gora je među svim državama kandidatkinjama danas najbliže članstvu. Međutim, činjenica je da se ona i dalje suočava s pogubnim i štetnim utjecajem izvana. Kroz političke strukture, vjerske institucije i pokušaje oblikovanja unutarnjih procesa, Srbija sustavno nastoji ograničiti puni razvoj crnogorske suverenosti i usporiti njezin europski put. Pri tome se posebno, kroz velikosrpske proksije u Crnoj Gori, učestalim provokacijama žele narušiti dobrosusjedski odnosi s Hrvatskom.“
Naglasio sam da nastavak europskog puta mora pratiti i rješavanje otvorenih pitanja koja se ne tiču samo bilateralnih odnosa, nego i temeljnih europskih obveza i vrijednosti.
„Bitno je da Crna Gora nastavi rješavati otvorena pitanja, uključujući sudbinu stradalnika Domovinskog rata, pitanje nestalih i povrat imovine. To su pitanja koja nadilaze bilateralne odnose jer se tiču temeljnih europskih vrijednosti, vladavine prava i obveza koje proizlaze iz europske pravne stečevine.“
Posebno sam se osvrnuo na funkcioniranje državnih institucija, poglavito onih koje moraju ostati izvan dnevne politike ako Crna Gora želi potvrditi da institucionalno sazrijeva za članstvo u Europskoj uniji.
„Ključno je da vlast, u suradnji s oporbom, uskladi zakone u sigurnosnom sektoru s europskim standardima. Sigurnosni sustav ne smije biti politiziran i služiti interesima jedne političke opcije.“
Zaključno sam jasno povukao granicu između potpore proširenju i očekivanja koja Europska unija s pravom može imati od države kandidatkinje koja želi postati punopravna članica.
„Želimo Crnu Goru u Europskoj uniji, ali onu europsku, demokratsku i suverenu koja samostalno odlučuje o svojoj budućnosti, a nije ničije, pa ni srpsko drugo oko u glavi.“
